Foto: (https://www.hina.hr/galerija/11646033)
U tekstu provjeravamo tvrdnju zastupnika u Europskom parlamentu Stephena Nikole Bartulice da se na digitalnim platformama jako puno cenzurira i da Vlada prihvaća načelo da će ona određivati što građani smiju čitati, a što ne smiju.
Autor: Stjepan Lacković
8.10.2025. na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta zastupnik Stephen Nikola Bartulica govorio je na debati “Promicanje digitalnih pravila EU-a”. Kako prenosi portal direktno.hr, Bartulica je istaknuo “zabrinutost zbog sve veće regulacije društvenih mreža i digitalnih platformi.” U raspravi sa zastupnicom u europskom parlamentu Sunčicom Glavak, Bartulica je izjavio sljedeće: “…,ne mogu podržati da naša Vlada financira i dalje tzv. ‘fact checkere’. Moramo naučiti pouke iz prošlosti. Jako puno se cenzurira na digitalnim platformama, a Vlada prihvaća načelo da će ona određivati što građani smiju čitati i ne smiju. To nije uloga vlasti. Građani sami biraju što žele čitati i gledati i onda sami donose sudove”.[1]
Iako zastupnik Bartulica nije decidirano ustvrdio tko to cenzurira na digitalnim platformama, iz njegove argumentacije očito je da Bartulica povezuje cenzuru na digitalnim platformama, fact-checkere i Vladu RH koja ih financira.
Cenzura
Prema Hrvatskom jezičnom portalu, cenzura je “na zakonskim propisima zasnovano djelomično skraćivanje ili potpuna zabrana knjiga, glazbenih i umjetničkih djela, tekstova u novinama i u drugim medijima, ob. iz sigurnosnih, moralističkih, vjerskih ili političko-ideoloških razloga [oštra cenzura; uvesti cenzuru; podvrgnuti cenzuri]”[2] Prema mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije, cenzura je “kontrola i zabrana protoka informativnih, kulturnih i umjetničkih sadržaja koje poduzima neko vladajuće tijelo (državno, vjersko, stranačko, korporativno i dr.) u svrhu pretpostavljene dobrobiti zajednice ili društva.”[3] Na istoj mrežnoj stranici stoji da je cenzura bila karakteristika svih država i režima koji su kroz 20. stoljeće vladali na prostoru današnje Republike Hrvatske, od Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske pa do socijalističke Jugoslavije.
Zabrana cenzure u Republici Hrvatskoj
U Republici Hrvatskoj, od njenog samog osnutka 1991. godine, cenzura je zabranjena.
U članku 38. Ustava RH stoji sljedeće: “Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji”[4]
U članku 4. Zakona o elektroničkim medijima stoji sljedeće:
(1) Jamči se sloboda izražavanja i puna programska sloboda elektroničkih medija.
(2) Odredbe ovoga Zakona ne mogu se tumačiti na način da daju pravo na cenzuru ili ograničenje prava slobode govora i izražavanja
misli.
Ograničenja prava na slobodu izražavanja
Međutim, valja istaknuti kako u hrvatskom i europskom zakonodavstvu pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno i podložno je ograničenjima.
U članku 14. Zakona o elektroničkim medijima stoji sljedeće:
(1) Zabranjene su audio i/ili audiovizualne medijske usluge koje ugrožavaju ustavni poredak i nacionalnu sigurnost te javno potiču na počinjenje kaznenog djela terorizma iz članka 99. Kaznenog zakona (»Narodne novine«, br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19.).
(2) U audio i/ili audiovizualnim medijskim uslugama zabranjeno je poticati, pogodovati poticanju i širenju mržnje ili diskriminacije na osnovi rasne ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije te antisemitizma i ksenofobije, ideja fašističkih, nacističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima.”[5]
Dakle, Ustav Republike Hrvatske “u skladu s Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, eksplicitno ističe kako je zabranjeno i kažnjivo ne samo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, nego i na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti (čl. 39. Ustava RH). Nadalje sloboda izražavanja, kao i neka druga temeljna prava, može se ograničiti samo zakonom – i to samo radi zaštite jednog od legitimnih ciljeva – da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. (čl. 16. st. 1. Ustava RH). Pritom se mora poštovati načelo razmjernosti (čl. 16. st. 2. Ustava RH)”.[6] Ni prema Europskoj konvenciji za ljudska prava, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno. Članak 10. stavak 2. Europske konvencije za ljudska prava navodi kako je ostvarivanje slobode izražavanja vezano uz „dužnosti i odgovornosti“ te podložno zakonski propisanim i nužnim ograničenjima iz niza legitimnih ciljeva navedenih u članku 10. stavak 2. Jedno od načelno dopuštenih ograničenja prava na slobodu izražavanja predstavlja sankcioniranje tzv. govora mržnje. Europski sud za ljudska prava je u nizu predmeta ocjenjivao razmjernost mjera usmjerenih ka ograničavanju govora mržnje.[7]
Radi li se u slučaju izgovorene riječi o kaznenom djelu ili o prekršaju, odlučuju za to nadležni sudovi, a ne vlada Republike Hrvatske.
Dakle, netočna je tvrdnja zastupnika Bartulice da “Vlada prihvaća načelo da će ona određivati što građani smiju čitati i ne smiju” jer to nije u ingerenciji izvršne vlasti u Republici Hrvatskoj. Ono što zastupnik Bartulica u stvari poručuje je da Vlada preko fact-checkera koje financira cenzurira sadržaj na digitalnim platformama. Međutim, niti ova tvrdnja nije točna jer se fact-checking organizacije ne bave cenzurom.
Što rade fact-checking organizacije
Fact-checking organizacije bave se provjeravanjem informacija, odnosno utvrđivanjem činjenica. Fact-checkeri objavljuju tvrdnje za koje su smatraju da su netočne pa ih naknadno dekonstruiraju ili razotkrivaju (debunk). Važno je naglasiti da se fact-checkeri ne bave uklanjanjem informacija s digitalnih platformi niti cenzuriraju sadržaj na digitalnim platformama. Ovdje treba razlikovati između provjere informacija i moderiranja sadržaja na digitalnim platformama. Dok se provjera informacija odnosi na provjeru točnosti određenog sadržaja, moderiranje sadržaja odnosi se na osiguravanje da je sadržaj u skladu sa smjernicama određenih platformi i da ne šteti njihovim korisnicima. Moderiranje sadržaja može uključivati provjeru točnosti informacija, ali se može baviti i temama poput uznemiravanja, kršenja autorskih prava i govora mržnje. Moderiranje sadržaja može rezultirati uklanjanjem uvredljivog sadržaja ili zatvaranjem lažnih računa. Za moderiranje sadržaja u skladu sa svojim standardima i politikama ovlasti imaju jedino same digitalne platforme, a ne fact-checkeri.
Uloga fact-checkera u medijskome prostoru je da na netočne tvrdnje daju kontra argumente djelujući po načelu kontra govora (eng. counterspeech doctrine). Kontra govor je taktika suprotstavljanja govoru mržnje ili dezinformacijama predstavljanjem alternativne naracije, a ne cenzuriranjem uvredljivog govora ili dezinformacija. Doktrina kontra govora pretpostavlja da je ispravan odgovor na negativni govor ili dezinformaciju suprotstaviti mu se pozitivnim izražavanjem i točnom informacijom. Načelo kontra govora polazi od pretpostavke da građani sami mogu procijeniti vrijednosti konkurentskih ideja. Dakle, pravi cilj provjere točnosti informacija je kontinuirano poboljšavati kvalitetu informacija koje ljudi koriste za donošenje odluka o vlastitim životima. Međutim, na građanima je da odluče kome će vjerovati i koji će informacijski sadržaj konzumirati.
Dakle, fact-checkeri građanima nude uvid u provjeru iznesenih tvrdnji čime sami proces provjere informacija doprinosi javnoj raspravi, a ne potiskuje je ili guši. Istina je da niti jedan fact-checker nema ovlaštenje od bilo koje tehnološke platforme da uklanja sadržaj.
Mit o fact-checking kao cenzuri
Mit o fact-checkerima kao cenzorima jako je popularan među pojedinim političarima i rubnim portalima koji često šire dezinformacije. Ovih dana portal narod.hr prikuplja donacije tako što tvrdi da ih Faktograf pokušava cenzurirati.
Očita je namjera kampanje da se samonametnutom viktimizacijom narod.hr predstavi kao lučonoša slobode izražavanja u Republici Hrvatskoj. Ono što ostaje nejasno i neargumentirano je na koji to način Faktograf pokušava cenzurirati portal narod.hr.. Povezivati fact-checking i cenzuru je maliciozno i manipulativno. Provjera informacija je aktivnost duboko ukorijenjena u idealima slobode govora i slobodnog izražavanja. Fact-checkeri trebaju imati pravo i sposobnost slobodnog istraživanja ideja, pronalaženja izvora i intervjuiranja stručnjaka koji daju svoj stručan sud, a sve kao dio metodologije i procesa provjere informacija. Ova intelektualna sloboda je temelj na kojem se gradi svaka provjera informacija. Vrijednost provjere informacija je u tome što traži zaključke na temelju dokaza i logičkih procesa. Također, fact-checkeri ispravljaju svoje tvrdnje kada se suoče s novim dokazima u skladu sa svojim politikama objave ispravaka. Umjesto da imaju unaprijed određeni politički program, fact-checkeri pokušavaju prezentirati najbolje od onoga što je poznato u korist svih dionika. Konačno, zemlje s jakim tradicijama slobodnog izražavanja i slobode tiska obično imaju mnogo fact-checkera, dok ih zemlje s ograničenjima tiska obično imaju malo.
Zaključak
Suprotno tvrdnji zastupnika Bartulice, informacije na digitalnim platformama slobodno kolaju. Jedini akteri koji mogu cenzurirati sadržaj na digitalnim platformama su vlasnici tih platformi i eventualno sudovi. Činjenica je da među tim informacijama ima dezinformacija, misinformacija i malinformacija. Zadatak fact-checkera je provjeriti informacije i razotkriti netočne tvrdnje, a ne ih cenzurirati ili uklanjati. To nije uloga niti je u ingerenciji vlade RH.
Financiranjem fact-checkera Vlada RH ne određuje niti može određivati što građani smiju čitati, a što ne smiju, kako to tvrdi zastupnik Bartulica. Jednako tako fact-checkeri ne cenzuriraju sadržaj na društvenim mrežama. Dakle, netočna je tvrdnja zastupnika Bartulice da “Vlada prihvaća načelo da će ona određivati što građani smiju čitati i ne smiju” jer to nije u ingerenciji izvršne vlasti u Republici Hrvatskoj. Također, netočna je tvrdnja da Vlada preko fact-checkera koje financira cenzurira sadržaj na digitalnim platformama.
[1] https://direktno.hr/eu-i-svijet/eu/bartulica-zaradio-pljesak-bruxellesa-nakon-rasprave-s-hdz-ovkom-tema-su-bili-fact-checkeri-381506/#goog_rewarded
[2] https://hjp.znanje.hr/index.php?show=search
[3] https://enciklopedija.hr/clanak/cenzura
[4] https://www.zakon.hr/z/94/ustav-republike-hrvatske#google_vignette
[5] https://www.zakon.hr/z/196/zakon-o-elektronickim-medijima
[6] https://www.hpc.hr/wp-content/uploads/2024/06/Govor-mrznje-u-hrvatskom-pravnom-sustavu-inicijalno-izvjesce-1.pdf
[7] https://www.hpc.hr/wp-content/uploads/2024/06/Govor-mrznje-u-hrvatskom-pravnom-sustavu-inicijalno-izvjesce-1.pdf
Projekt je financiran sredstvima iz Mehanizma za oporavak i otpornost Europske unije. Stavovi i mišljenja izneseni na ovoj platformi samo su autorovi i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Europska unija i Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
